1 Solunjanima Chapter 2

1. Sami doista znate, braćo: naš dolazak k vama nije bio uzaludan.

2. Naprotiv, i pošto smo, kako znate, u Filipima trpjeli i bili pogrđeni, odvažismo se u Bogu našemu iznijeti vam, uz tešku borbu, evanđelje Božje.

3. Uistinu, naše poticanje ne proistječe iz zablude, ni nečistoće, ni prijevare,

4. nego kako je Bog prosudio povjeriti nam evanđelje, tako ga i navješćujemo – ne kao da želimo ugoditi ljudima, nego Bogu koji prosuđuje srca naša.

5. Nikada se zaista kako znate, ne poslužismo ni laskavom riječju ni – Bog nam je svjedok – prikrivenom pohlepom.

6. Niti smo od ljudi iskali slavu – ni od vas, ni od drugih –

7. premda smo se mogli nametnuti kao Kristovi apostoli. Ali bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu.

8. Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli.

9. Sjećate se doista, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.

10. Svjedoci ste vi i Bog kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama, vjernicima.

11. Kao što znate, svakoga smo od vas kao otac svoju djecu,

12. poticali, sokolili i zaklinjali da živite dostojno Boga koji vas pozva u svoje kraljevstvo i slavu.

13. Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima.

14. Doista, vi ste, braćo, postali nasljedovatelji crkava Božjih koje su u Judeji u Kristu Isusu: i vi isto trpite od svojih suplemenika što i oni od Židova,

15. koji su i Gospodina Isusa i proroke ubili, i nas progonili, te Bogu ne ugađaju i svim se ljudima protive

16. kad nam priječe propovijedati poganima da se spase, da bi tako u svako vrijeme navršili mjeru zlodjela svojih. Ali sručio se na njih konačni gnjev.

17. A mi, braćo, pošto smo za kratko vrijeme ostali bez vas – licem, ne srcem – brže se bolje, u silnoj čežnji, požurismo ugledati vaše lice.

18. Zaista, htjedosmo k vama – ja, Pavao, i jednom i dvaput – ali nas je spriječio Sotona.

19. Ta tko li će biti naša nada, radost ili vijenac dični – zar možda ne i vi? – pred Gospodinom našim Isusom o njegovu Dolasku?

20. Vi ste doista slava naša i radost!