Izaija Chapter 9

1. Jer više neće biti mraka gdje je sad tjeskoba. (8:24) U prvo vrijeme on obescijeni zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu, al' u vrijeme posljednje on će proslaviti Put uz more, s one strane Jordana – Galileju pogansku.

2. (9:1) Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.

3. (9:2) Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, k'o što kliču kad se dijeli plijen.

4. (9:3) Teški jaram njegov, prečku što mu pleća pritiskaše, šibu njegova goniča slomi kao u dan midjanski.

5. (9:4) Da, sva bojna obuća, svaki plašt krvlju natopljen izgorjet će i bit će ognju hrana.

6. (9:5) Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.

7. (9:6) Nadaleko vlast će mu se sterat' i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti. Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Jahve nad Vojskama.

8. (9:7) Gospod posla riječ protiv Jakova i ona pade na Izraela.

9. (9:8) Sazna je sav narod njegov, Efrajim i stanovnici Samarije koji govorahu naduta i ohola srca:

10. (9:9) "Opeke nam popadaše, gradit ćemo od tesanika; sasjekoše nam divlje smokve, cedre ćemo posaditi."

11. (9:10) Al' Jahve podiže na brdo Sion njegove protivnike i podbada neprijatelje njegove:

12. (9:11) Aram s istoka, Filistejce sa zapada, da svim ustima proždiru Izraela. Na sve to gnjev se njegov neće smiriti, ruka će mu ostat' ispružena.

13. (9:12) Ali se narod nije obratio onom koji ga je b§io, ne tražiše Jahvu nad Vojskama.

14. (9:13) Zato Jahve odsiječe Izraelu glavu i rep, palmu i rogoz u jednom danu.

15. (9:14) Starješina i odličnik – to je glava; prorok, učitelj laži – to je rep.

16. (9:15) Oni što vode narod taj – zavode ga, a koji se vodit' daju – propali su.

17. (9:16) Stog' mu Gospod neće poštedjet' mladića, sirotama njegovim i udovicama smilovat' se neće. Sav je taj narod bezbožan i zao, na sva usta bezumno govori. Na sve to gnjev se njegov neće smiriti, ruka će mu ostat' ispružena.

18. (9:17) Da, bezbožnost se k'o oganj razmahala, drač i trnje proždire, pa upali šumsku guštaru, stupovi se dima podižu.

19. (9:18) Plamti zemlja od gnjeva Jahvina, narod ognju hrana postaje. Nitko ni brata svog ne štedi, [19b] svatko jede meso svog susjeda.

20. (9:19) [19a] Proždire zdesna, i opet je gladan; guta slijeva, i opet sit nije:

21. (9:20) Manaše Efrajima, Efrajim Manašea, obojica zajedno Judu. Na sve to gnjev se njegov neće smiriti, ruka će mu ostat' ispružena.